Papar (lat. Piper nigrum) drvenasta je zimzelena biljka penjačica na kojoj u grozdovima rastu bobice papra. Ti su plodovi bogati vitaminima K i A te mineralima kalcijem, magnezijem, kalijem i fosforom, a dobar su izvor i dijetalnih vlakana. Poznavali su ga još i stari Grci, a danas se uzgaja po tropskim krajevima, ponajprije u Brazilu i Indoneziji.

Višegodišnja je drvenasta zimzelena biljka penjačica čiji su grozdovi vrlo sitni. Bobice mogu biti crvene, žute ili zelene boje, što ovisi o stupnju zrelosti. One uz škrob, smolu i ulje sadrže i piperinsku kiselinu, koja papru daje karakterističan okus. Miris papra potječe od pelandrena, kariopilena i seskviterpena u eteričnom ulju.
Papar se kao začin, u malim količinama može koristiti kod: oboljenja jetre, bolesti crijeva, slabog rada želuca i poremećaja u mikroflori crijeva, visoke temperature koju snižava ako se uzima u mlakoj juhi, a u toploj sprječava grozničava stanja, tegoba s cirkulacijom, tegoba s hemeroidima.
U kuhinji se zrno koristi za marinade, juhe, variva i kao dodatak u kiseljenju povrća. Prah, odnosno mljeveni papar stavlja se u gotovo sve vrste jela, umake, salate, koktele, pa čak i u kolače. Bijeli papar koristi se za svijetla, a crni za tamna jela. Daans skoro da i nema mesnog proizvoda koji ne sadrži papar. Prilične količine koristi industrija gotovih jela i industrije riba. Crni papar se naročito upotrebljava kod onih vrsta kobasica gdje njegova tamna boja neće smetati izgledu kobasice (npr. krvavice) dok se bijeli upotrebaljava kod proizvodnje zimske salame. Najčešće se koristi mljeveni papar, a rjeđe u zrnu ili grubo mljeveni.